SV. VID NAJSTARIJI GRB GRADA RIJEKE 

U najstarijem grbu grada Rijeke prikazan je lik sv. Vida mučenika, zaštitnika grada. Rijeka se u prošlosti zvala Rika Svetoga Vida, a u latinskim ispravama Terra Fluminis sancti Viti, a u njemačkim izvorima Sankt Veit am Pflaum.

Sv. Vid rodio se na Siciliji. Bio je mučen vjerojatno godine 304.-305. U vrijeme progonstva kršćana za rimskog cara Dioklecijana. Legenda pripovijeda da su mladog Vida bacili u kotao rastopljena olova i smole. Taj momenat mučenja prikazuje najstariji riječki grb. Na njemu se vidi kotao na vatri, a u kotlu kako stoji sv. Vid, mlad, golobrad, gol, sklopljenih ruku u molitvi.

Godine 1659. car Leopold I podijelio je Rijeci novi grb. U tom grbu je dvoglavi orao koji pandžama drži posudu iz koje teče voda: to je Rečina. Pod grobom je deviza: Indeficienter, koja znači: neprestance, bez zastoja, nepresušno. Kako nepresušno teče uz grad Rečina tako u Rijeci neprestance i nepresušno teče promet, trgovina, stvaranje i blagostanje.

GRB GRADA BAKRA IZ 1778 GODINE 

Kada je godine 1778. Carica Marija Terezija proglasila grad Bakar municipijem i kraljevskom slobodnom lukom, ona je Bakru dala ovaj grb, u kome se zrcali dio bakarske povijesti.

U gornjoj trećini grba je crveno-bijelo polje, preuzeto iz hrvatskog grba. Ono ovdje označuje da je Bakar (odlukom Marije Terezije od 5. IX 1777) konačno vraćen kraljevini Hrvatskoj.

U srednjem polju su tri kule na modroj pozadini. One predstavljaju tri općine koje su pripadale bakarskom municipiju: Trsat, Hreljin i Kraljevicu.

U donjem žutom (ili zlatnom) polje je sidro kao znak bakarske slobodne luke.

GRB GRADA KRKA 

U rimsko doba grad Krk zvao se Curicum ili Kurycta; otuda hrvatski naziv Krk. U srednjem vijeku taj je naziv zaboravljen, a upotrebljava se naziv Vecla, što znači “Civitas vecla”, “Stari grad”.

Ime Vecla u mletačkom dijalektu glasi Veglia (Veja). U XV stoljeću s modom humanizma i renesanse učeni ljudi uvijek su tražili latinsko porijeklo imena nekog grada i pri tome nastojali da u korijenu imena nađu neki uzvišeni ili programatski sadržaj. Tako su u Venecijanskom nazivu Veglia “pročitali” latinsku riječ Vigilia, što znači straža ili budnost. Tko htje po noći budan, tko bdije?Ćuk! Tako je krivom filološkom interpretacijom ušao ćuk u grb grada Krka.

GRB NA KAŠTELU U NOVOM VINODOLU 

Grb na zapadnom pročelju starog kaštela u Novom stoji kao znak onog razdoblja vinodolske povijesti kada su se Frankopani, feudalni gospodari Vinodola, uže povezali sa Zrinskim, tim drugim moćnim hrvatskim velikaškim rodom.

Godine 1544. sklopio je knez Stjepan Frankopan ugovor s Nikolom Zrinskim o uzajamnom nasljedstvu i zajednici dobara. Nakon Stjepanove smrti godine 1577. Zrinski su nekoliko godina držali Novi i Vinodol, ali su ga novom nagodbom godine 1580. opet ustupili Frankopanima.

U to vrijeme i u duhu frankopanskog-zrinskog ugovora nastao je ovaj grb zanimljiv i sa heraldičkog gledišta. Zvijezde na njemu su motiv sa starog frankopanskog grba. Dva lava koji lome hljebove su motiv sa novog grba što su ga Frankopani počeli upotrebljavati u drugoj polovici XV stoljeća. Krilo je motiv iz grba Zrinskih. Grb je prema renesansnim uzorima uokviren lovorovim vijencem. Klesala ga je opora ruka domaćeg pučkog kamenara.

VALUNSKA PLOČA 

Valunska ploča, nazvana po mjestu VALUN na otoku Cresu, dvojezični je i dvopismeni natpis iz XI stoljeća, uklesan na hrvatskom jeziku starim oblicima glagoljice (tako zvane “oble” glagoljice) i na srednjovjekovnom latinskom jeziku latiničkim pismom, tako zvanom karolinom.

Natpis je uklesan na prirodnoj klesarski neobrađenoj vapnenačkoj ploči. Ploča je isprva pokrivala obiteljski grob na valunskom groblju ili u grobnoj crkvi sv. Marka, nekadašnjoj župnoj crkvi starog, izumrlog, matičnog naselja Bućev iz koga se kasnije, uz morsku uvalu, razvio današnji Valun.

Kada je godine 1907 bila zapažena za znanost, Valunska ploča se nalazila, već obezvrijeđena, pod trijemom crkve sv. Marka, gdje je umjesto stupa, podupirala drvenu konstrukciju nadstrešnice.

Tekst natpisa bilježi stara hrvatska narodna imena koja su pripadala trima pokopljenjima, a to su baka po imenu Teha, sin Bratohna i unuk Juna.

Prvi redak, pisan hrvatski, glagoljskim slovima, glasi:

TEHA, SINb, Vb(NU) Kb  Juna

Drugi i treći redak (latinski karolinom) glasi:

TECHA ET FILIUS EIUS BRATOHNA

ET IUNNA NEPUS EIUS

U dvojezičnosti Valunske ploče odrazuju se etnički odnosi XI stoljeća, kada na otoku Cresu su postoji staro stanovništvo romanskog govora i novo stanovništvo hrvatskog jezika.

Drevna “obla” glagoljica na Valunskoj ploči otkriva s ostalim najstarijim glagoljskim natpisima XI  i XII stoljeća u istočnoj i centralnoj Istri, na Kvarnerskim otocima i po Hrvatskom primorju da se početno i najkompaktnije jezgro hrvatskog glagolizma nalazilo u sjevernom pojasu Istre i Kvarnera.

Najstariji hrvatski glagoljski natpisi iz XI stoljeća su: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis; iz vremena oko 1100. Bašćanska ploča, Jurandvorski ulomci i Senjska ploča iz XII stoljeća. Grdoselski ulomak Humski grafiti i Supetarski ulomak (iz sv. Petar u šumi u Istri) te iz vremena oko godine 1200. Ročki abecedarij.

SIPAC 

Vjekovima, valjda, naš primorski svijet na Kvarneru i u Dalmaciji služio se drevnim varalicama za lov sipa. To je komad drva ovalan i u sredini ispupčen poput sipine kosti što je more izbaci na žal. Oštrim nožem u mekano drveno meso usječeni su rovaši, uske plitke brazde, koje ribari ispunjavaju vapnom. Taj vapneni bijeli crtež na tamnom drvu oponaša šare na živom sipinom tijelu. Od olova, od koštanih puceta, od stakla, od komadića zrcala ili od sedefa uložene su u drvo velike i ispupčene oči koje se i u tami sjaje.

“Sipac”-takova drvena varalica preteča je modernih umjetrnih ribica, “blinkera”, kojima ribiči mame i love proždrljivu ribu u moru, u jezerima, u rijekama. Sipcem su se naši stari ribari služili u toplim  proljetnim noćima kada bi se puni mjesec digao iznad mora. More je tada neobično živo i milijuni se sipa u tim noćima svakog proljeća oplođuju na mjesečini.

Dok jedan ribar polako vesla, drugi, na krmi vuče na uzici ovu drvenu varalicu što pliva okrenuta šarenom stranom dolje. Onaj bijeli crtež, uronjen, izvrnut, miče se i pliva na površju, a u moru se čini da titraju svijetle šare drhtanjem žive ženke, sipe. Iz dubina ili sa strane, iz noći, u omami oplodnje, zalijeću se dozreli mužjaci i u trenutku kada se bace na drvenu sipu, ribar na krmi ih hitro zgrabi mrežicom (voligom) i prebaci u barku. I tako pod proljetnom mjesečinom traje ova igra po cijelu noć, vjekovima, možda i tisućljećima, možda još iz vremena prethistorijskih lovaca, koji su se lovu podavali strastveno i napeto, koristeći lukavstvo, umijeće, domišljaj i osjećajući nagonski svaki pokret i naviku životinje koju su lovili. Ti drveni sipci prava su umjetnička djela pučkog primitivnog likovnog izraza, to su male čarolije ljepote, ostvarene beskrajno jednostavnim likovnim sredstvima.

ISTARSKE ŠKRILE 

Po seoskim grobljima i u starinskim kapelama istarskog ladanja leže na tlu kamene nadgrobne ploče. One su često bez imena, bez titule, bez ciglog slova. To su istarske škrile.

Na njima su u plitkom reljefu ili u jednostavnom crtežu urezana znamenja, koja od reda prikazuju alat za težačke radove. To su plugovi i kola, lemeši crtala, trnokopi i motike, kosiri i rankuni, bradve i škare za strig. To je instrumentarij, kojim se je u znoju lica vjekovima težilo istarsku zemlju.

Pod tim znamenjima, u bezimenim grobovima, leži puk seljaka, težaka, pastira, kopača.

Tko znade čitati taj slikoviti alfabet nepismenih, pročitat će sa staroga kamenja povijest o prisnom životu sa zemljom, koju u vlastitim rukama njegovala, obrađivala i branila duga pokoljenja.

U kmetskim lemešima, u rankunima, u motikama i kosirima – u toj istarskoj težačkoj heraldici – uklesana je u kamen vjekovna sudbina, vjekovno nastrojenje, volja, htijenje, ponos i ljubav toga puka.