SIPAC 

Vjekovima, valjda, naš primorski svijet na Kvarneru i u Dalmaciji služio se drevnim varalicama za lov sipa. To je komad drva ovalan i u sredini ispupčen poput sipine kosti što je more izbaci na žal. Oštrim nožem u mekano drveno meso usječeni su rovaši, uske plitke brazde, koje ribari ispunjavaju vapnom. Taj vapneni bijeli crtež na tamnom drvu oponaša šare na živom sipinom tijelu. Od olova, od koštanih puceta, od stakla, od komadića zrcala ili od sedefa uložene su u drvo velike i ispupčene oči koje se i u tami sjaje.

“Sipac”-takova drvena varalica preteča je modernih umjetrnih ribica, “blinkera”, kojima ribiči mame i love proždrljivu ribu u moru, u jezerima, u rijekama. Sipcem su se naši stari ribari služili u toplim  proljetnim noćima kada bi se puni mjesec digao iznad mora. More je tada neobično živo i milijuni se sipa u tim noćima svakog proljeća oplođuju na mjesečini.

Dok jedan ribar polako vesla, drugi, na krmi vuče na uzici ovu drvenu varalicu što pliva okrenuta šarenom stranom dolje. Onaj bijeli crtež, uronjen, izvrnut, miče se i pliva na površju, a u moru se čini da titraju svijetle šare drhtanjem žive ženke, sipe. Iz dubina ili sa strane, iz noći, u omami oplodnje, zalijeću se dozreli mužjaci i u trenutku kada se bace na drvenu sipu, ribar na krmi ih hitro zgrabi mrežicom (voligom) i prebaci u barku. I tako pod proljetnom mjesečinom traje ova igra po cijelu noć, vjekovima, možda i tisućljećima, možda još iz vremena prethistorijskih lovaca, koji su se lovu podavali strastveno i napeto, koristeći lukavstvo, umijeće, domišljaj i osjećajući nagonski svaki pokret i naviku životinje koju su lovili. Ti drveni sipci prava su umjetnička djela pučkog primitivnog likovnog izraza, to su male čarolije ljepote, ostvarene beskrajno jednostavnim likovnim sredstvima.